KORUNTILSKE KRONIKE
20.10.2006., petak
PRVI STRAH
|
Zadihana sam utrčala u Balimovu kolibu. Srušila sam se na pod pred njim. Zabrinuto je došao do mene i podigao me s poda. -Malarie! Što se zaboga dogodilo! Govori, dijete!-uzviknuo je. Pogledala sam ga. -Zašto mi nisi rekao?-upitala sam ga tužno. Iznenađeno me pogledao. -Što to? -Znaš ti dobro da ja mogu vidjeti. I vidijela sam. Ti si bio taj koji me doveo pred vrata. Ti si bio taj koji je ispričao priču o mojim roditeljima.-govorila sam to prividno smirenim tonom, no u sebi sam kipjela od bjesa. Očito je to i on primijetio. -Dobro. Sad je vrijeme da ti kažem nešto što sam prešutio.-uzdahnuo je.-Početi ću od početka. No ti moraš biti svjesna da, kad ti ovo ispričam moraš zauvijek otiči odavde.-ja sam samo kimnula glavom. Ništa me ne će spriječiti da čujem ovo. On je nastavio. -Prije osamnaest godina, mlada vilenjačka kraljevna došla je u posijet kraljevstvu ljudi Erunilu. Njime je tada stolovao kralj Ersil, koji je imao dva sina: Balisa i Balima. -Što?!-uzviknula sam. Prijekorno me pogledao. -Nemoj me prekidati. Ja znam ovu priču bolje od ikoga, a ako je ne želiš ćuti, ne moraš. -Ne, ne. Naravno da želim čuti.-posramljeno sam mu rekla. Nastavio je: -Mlađi, Balis, bio je povodljiv i željan moći. Odmah se zaljubio u vilenjakinju. No ona ga je prezirala. Prezirala ga je iz dna duše. No dogovor je bio da se oni vjenčaju. Kada je saznala da je trudna, pomirila se s tim. Barem se tako svima činilo. No kada je rodila nije više mogla trpjeti. Ubila se. Našli su je mrtvu u krevetu. Bez i jednog traga smrti. Bilo je riječ o jakom vilenjačkom otrovu. Samo zaspiš. Balis je bio izvan sebe. Skoro je ozlijedio djete. Njegov brat je uzeo djete i odveo ga daleko na sjever, k vilenjacima. Tada ga se kralj odrekao. On zapravo nikada nije poznavao svoje sinove. Balim je sa sjevera otišao na zapad. Nakon toga znaš što se dogodilo. -To si bio ti?!-uzviknula sam.-Ti si kraljević!? -I prijestolonasljednik. Zato me brat mrzio.-kimnula sam glavom. Dugo vremena vladala je tišina. Onda sam progovorila. -Kako joj je bilo ime? -Kome? -Mojoj majci. -Ella Malarie. Ella po majci, a Malarie po baki.-odgovorio mi je. Suze su mi krenule. Znači ja sam potomak drevnih lumiha, kraljeva juga i gleanara vilenjaka vode. Začulo se jako lupanje po vratima a odmah poslije povik: -Otvaraj vrata, u ime kralja Balisa!-otvorila sam usta. Zar to nije... -Bježi!-viknuo je Balim.-Bježi za ime Boga Svemogućega! Bježi djevojko! Oni su došli po mene!-ukopala sam se na mjestu. Brzo me vukao prema vratima u podu. -Slijedi ovaj hodnik i doći ćeš do velike šume. Prijeđi ju i tamo očekuj pomoć!! Sad idi!-gurnuo me kroz rupu, ali ja sam ostala stajati ne mjestu. -Ne mogu te ostaviti... -Idi! Ena će te tamo čekati!-to je bila moja kobila.-Idi!! -Ali... -Nema tu ali! Hoćeš li živjeti ili hoćeš umrijeti!!! IDI!!!-vrisnuo je to i poklopio vrata u podu. Čula sam razvaljivanje vrata, užasnu viku a zatim glasan prasak. Tog trena sam počela trčati svom snagom. *** *** *** Trčala sam brzo, najbrže što sam mogla. Trebao mi je cijeli jedan dan da izađem iz tog hodnika. Na kraju sam izašla kroz rupu u nekoj špilji i našla se na prostranoj ravnici. Na njezinom kraju uzdizala se šuma. Osmjehnula sam se zadovoljno. Stigla sam na odredište. Skupila sam svoju plavu kosu i navukla kapuljaču preko glave. Glasno sam zazviždala. Začulo se njištanje i vidjela sam Enu kako galopira prema meni. -Gdje si mi ti curo!-pogladila sam ju po njušci i zajahala ju.-Idemo na sjever.-pokazala sam joj prema šumi. |
19.10.2006., četvrtak
MOJ POČETAK
|
Moje ime je Malarie. Moje ime znači snježno dijete, ona koja dolazi da spasi. Moja priča je drukčija od svih priča koje ste čuli. Jer ja nisam kraljica, ja nisam carica nisam čak ni gospodarica imanja, jer ja sam bila služavka, i ostala sam služavka. Jer haljina se mijenja ali ćud nikada. Radila sam u maloj konobi u malom selu ispod kraljevskog dvorca u zemlji Ralalir u Koruntilu. Njome stolovaše moćan i mudar vladar, kralj Palas. No Koruntil je zahvatilo doba tame, jer zli gospodar je ponovno ustao i zlo se probudilo u dubinama šuma, spokoju vode i tišini planina. No kralj Palas nije pod utjecajem njegovim, i bitka če uskoro početi, a konačni sukob dobra i zla biti će veličanstven i odredit će sudbinu sviju nas. A on počinje od mog rođenja. *** *** *** U svoje slobodno vrijeme učila sam od jednog starca u selu. Bila sam divlja, neobuzdana djevojčica koju ni sam bič nije mogao uvesti u red. Tako sam do trinaeste godine baratala mačem kao sa vlastitom rukom a lukom sam mogla pogoditi metu dalju od sto metara. No kako sam rasla proljepšavala sam se. Mnogi su mislili da je to božanska ljepota, ali ja nisam marila. Naučila sam čitati i pisati više jezika, mnogi su govorili da je to nadljudski, no nisam marila. Jedino za čim sam čeznula bila je sloboda. Jednog dana za vrijeme jahanja sam naišla na čovijeka koji me zaustavio i nije mi dao proći. POšto sam bila zamotana u crnu pelerinu nije shvatio da sam žensko. Progovorila sam na vilenjačkom(koje me Balim također naučio): -Eatala lai moisita klara?-što znači:Molim vas da me pustite da prođem gospodine.On me čudno pogledao. -Tko si ti?-upitao je na ralalirskom, zatim je osto ponovio na koruntilskom i vilenjačkom. Nisam mu ništa odgovorila. Balim mi je strogo zabranio da govorim tko sam i da ne otkrivam da sam ženskoga roda. Mladić je potegnuo za mačem. Ja sam brzo skočila s konja i izvukla svoj mač. Započela sam borbu. Nisam očekivala da ću ikada naići na nekoga ravnoga sebi. No ovaj čovijek je bio prekrasan, borio se eleganciom plesača i vještinom ratnika. I tada se dogodilo po prvi put u životu me netko porazio. No ne u potpunosti. Ne zapravo. U jednom okretu me srušio i kukuljica mi je pala. Čula sam kako je glasno uzdahnuo i ispustio mač. Pogledala sam ga u plave oči i osijetila nešto što nikada nisam. I onda sam pobijegla. |
